02. veljače 2005.

SVIJEĆNICA ILI PRIKAZANJE GOSPODJE

Točno na polovici razdoblja koji dijeli završetak božićnog vremena i početak preduskrsne Korizme Crkva proslavlja blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodnjeg.
Kao i u danima blagdanske proslave Božića Bog nam se, kroz riječ Evanđelja o Isusovom prikazanju u Hramu, iznova očituje u liku malog djeteta te proroštvom starca Šimuna potvrđuje kao "svjelost na prosvjetljenje naroda". Međutim Šimun će u svom potonjem obraćanju Mariji ujedno nagovijestiti i Kristovo mučeništvo te udio koji će u tome imati njegova majka "probodene duše". Do koncilske obnove Svijećnica se slavila kao Marijin blagdan, dok u obnovljenoj liturgiji u prvi plan dolazi Kristovo prikazanje u perspektivi njegovog mučeništva na križu i žrtve za spas cijelog svijeta. Dakako, pri svetkovanju godišnjeg ciklusa Kristovih otajstava, u koji se ubraja i blagdan Svijećnice, Marija se i dalje štuje s osobitom ljubavlju.
Uz starca Šimuna, o činu Kristovog prikazanja u Hramu svjedoči i proročica Ana.
Slika dvoje staraca, Šimuna i Ane, daje nam mogućnost da još na potpuniji način razmišljamo o blagdanu Svijećnice. Kao što ograničena ljudska logika kadkat teško prihvaća prikazanje Boga u liku malenog djeteta, tako se starost ne rijetko, ali i neopravdano doživljava kao neveselo životno razdoblje u kojem se za prošlošću žali, a od budućnosti odustaje. Nasuprot toj uvriježenoj malodušnosti, preko dvoje staraca, Šimuna i Ane, pozna nam se dob ovozemaljskog života i otkriva kao vrijeme punine. Šimun nije čovijek koji posustaje na kraju životnog puta, već onaj što "išćekivaše Utjehu Izraelovu" i kome Duh Sveti objavljuje "da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega". Zbog svega spomenutog neki će, tražeći značenje blagdana Svjećnice u svakodnevici, kazati kako je to dan naših djedova i baka. Ta koliki su od njih svojim unucima, po uzoritom primjeru proroštva Šimuna i Ane, usadili ljubav prema Isusu i njegovoj Majci Mariji.