Delnice, 01. studeni 2006.
Svi Sveti
 Sunce izlazi i zalazi i opet se vraća, mjesec izlazi i zalazi i vraća se, godišnja doba dolaze i prolaze i vraćaju se, samo se ljudi rađaju, žive i umiru i ne vraćaju se više. I sad su pred nama dani posvećeni mrtvima - Svi sveti, Dušni dan - kad se trebamo s ljubavlju, tugom, sjetom i ponekom suzom osvrnuti na naše mile i drage koji su nekad bili s nama, dijelili naše radosti i brige, a onda ih je surovost života i bolesti otrgnula od nas. Došli su iz mraka, boravili kraće ili duže ovdje i opet nestali u mraku koji sve nas čeka.
Sada po čivaju mirno u sjeni tužnih čempresa i vrba, na svim velikim i malim počivalištima, ravnodušni na sve što se zbiva oko njih. No, mi ne smijemo biti takvi, jer oni žive još samo u nama, u našim sjećanjima na sve dobro što su nam dali, na svu ljubav kojom su nas obasipali - naše majke, očevi, braća, sestre, djeca, bračni drugovi, susjedi, prijatelji, znanci... Oni su davali okus i miris i našem življenju, dijelili s nama dobro i zlo. Bez njih smo manji.
Stoga danas posjetili smo njihova posljednja počivališta, okitili ih cvijećem, zapalili svijeće njima u spomen i sjetili ih se s nježnošću. Učinimo li to mi danas, valjda će se netko i nas sjetiti jednog dana kad odemo tamo.
Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al' sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k'o prutić,
Usko je moje rame.
Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.
Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.
Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!
Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al' ništa zato...
Srce je Tvoje veće...
fra Bonaventura Duda
|
