Gospodin je predan samovolji onih koji će ga razapeti, a oni, da se izrugaju njegovu kraljevskome dostojanstvu, naložiše na nj da sam nosi mučilo svoje smrti. To se zbilo da se ispuni ono što je prorok navijestio: »Dijete nam se rodilo, sina dobismo, na plećima mu je vlast« (lz 9,5). Kada je Gospodin nosio drvo križa - koji će se kasnije pretvoriti u znak njegove vrhovne vlasti - u očima je bezbožaca za nj to bila velika sramota, ali vjernicima je otkriveno veliko otajstvo. Preslavni, naime, pobjednik sotone i svesilni trijumfator nad paklenim silama blagom je poniznošću i nesvladivom strpljivošću nosio na svojim ramenima znak križa, oruđe spasenja dostojno da mu se klanjaj u svi narodi. Upravo kao da je htio svoj im primjerom ohrabriti svoje sljedbenike kojima je rekao: »Tko ne uzme svoga križa i ne pode za mnom, nije mene dostojan« (Mt 10,38).
Dok je mnoštvo s Isusom uzlazilo na mjesto muke, naiđose na nekoga koji se zvao Šimun iz Cirene i naložiše mu da nosi Gospodinov križ. I taj je događaj znak koji ukazuje na vjeru pogana kojima Kristov križ nije donio sramotu nego slavu.
Na taj će način neokaljani Jaganjac izvršiti otkupljenje, a punina će otajstva prijeći iz oblasti zakona u kraljevstvo ljubavi, od tjelesnih sinova k duhovnoj djeci. Zato je - kako kaže apostol - »žrtvovana Pasha naša, Krist« (1 Kor 5,7). On se prikazao Ocu kao nova i istinska žrtva pomirenja pa nije bio raspet u hramu čija je sveta zadaća već dovršena, ni unutar onoga grada koji će zbog svoje zloće biti porušen, nego izvan zidina. Kada je dovršeno otajstvo starih žrtava, nov a je žrtva imala biti položena na nov oltar i Isusov je križ imao postati žrtvenikom ne hrama već svijeta. Stoga, predragi, neka se pred očima vašega duha izdiže Krist podignut na križ u svoj punoći svojega otajstva. Ali ne kako se ukazao bezbošcima kojima je na Mojsijeva usta rečeno: »Život tvoj visit će o niti; bojat ćes se danju i noću, i nećes biti siguran za život svoj« (Pnz 29,66).
O divne li snage križa! Neizrecive li slave muke koja u sebi uključuje Gospodnje sudište, osudu svijeta i moć Raspetoga!
Sve si, Gospodine, zaista privukao k sebi. Dok si cio dan pružao ruke prema nevjernu i podrugljivu narodu (usp. Rim 10,21), svemu , i svijetu omogućio da shvati i naviješta tvoje veličanstvo. Sve si, Gospodine, privukao k sebi kada se o strahoti židovskoga zlodjela sve stvoreno izrazilo jednom samo presudom: nebeska svjetlila potamješe, dan se pretvorio u noć, zemlja se neobično potrese i sva stvorenja bezbošcima otkazala svoj u službu.
Sve si, Gospodine, privukao k sebi da bi ono što se u jedinome Jeruzalemskom hramu obavljalo pod velom znakova bilo pobožnošću svih naroda posvuda slavljeno u punini i jasnoći sakramenata.
Sada je zaista plemenitiji red levita, uzvišenije dostojanstvo prezbitera, svetije pomazanje biskupa jer tvoj je križ vrelo svakoga blagoslova i uzrok svake milosti. Po njemu se vjernicima pruža snaga u trpljenju, proslava u poniženju, život u smrti. Sada, kada više vrijede materijalne žrtve, jedini prinos tvojega tijela i tvoje krvi u potpunosti nadomješta prinošenje mnogovrsnih žrtava jer ti si pravi Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta« (Iv 1,29). I na taj način u sebi ispunjuješ sva otajstva i obredne čine da, kao što je jedan naš prinos svake žrtve, tako bude i jedno kraljevstvo sastavljeno od svih naroda.
