Na pamet su mi pale riječi kojima se Bog obratio proroku Ezekijelu: "Na noge, da s tobom govorim!" Bog ne voli da čovjek pred njim leži u blatu. On ne želi zapovijedati odozgora, on ne želi slijepu poslušnost, ne voli ljude koji su pred njim manji od makova zrna. "Na noge, da s tobom govorim!" Bog želi čovjeka kao partnera, i kad govori s njime on mu pri tom želi gledati u oči. Mogu li dopustiti da me taj Bog pogleda u oči? Jesam li dovoljno postojana?
Zamorno ustajem na noge, kosti me bole, pod je bio tvrd i hladan. Pokušavam stajati uspravno, pronaći svoje čvrsto stajalište. Teško mi pada ispostavljanje Božjem pogledu. Premda istovremeno osjećam u sebi traćak radosti kojeg mi uljeva spoznaja da me taj Bog naozbiljnije shvaća, da taj Bog misli na mene, misli tako neposredno da me izravno gleda u oči. Stajati pred svojim Bogom, zauzimati se za svog Boga - Boga koji mi stoji na dohvat rulke. Laganim korakom krenula sam prema oltaru, ostala sam ondje neko vrijeme, osjetivši duboko "hvala" u sebi. U tom trenutku ponestalo mi je vlastitih riječi... poslužila sam se se riječima što ih je Isus izgovarao zajedno sa svojim učenicima: "Oče naš..."
Te noći našla sam utjehu u svojoj žalosti.

Andrea Schwarz