Neki moćni vladar putovao je pustinjom u pratnji duge karavane koje je prenosila njegovo nadaleko poznato blago: zlato i dragulje.
Na polovici puta, iscrpljena bliještanjem užarena pjeska, jedna deva iz karavane pade i više se ne diže. Škrinja koju bijaše nosila skliznu niz sipinu, raspade se, a dragulji se rasuše po pjesku.
Kralj ne htjede usporavati karavanu, nije imao drugih škrinja, a deve su već bile preopterećene. S negodovanjem, ali i velikodušnošću, pozvao je svoje paževe i štitonoše da za sebe zadrže dragulje koje uspiju pokupiti. Mladići se pohlepno baciše na škrinju i njezino blago, bez daha pretražujući pjesak, a kralj nastavi putovati kroz pustinju.
Ubrzo osjeti da je još netko iza njega. Okrenu se i vidje da je to jedan od paževa, zadihan i sav u znoju.
“A ti“, upita kralj, „zar nisi ostao da nešto pokupiš?“ Mladić dostojanstveno i ponosno odgovori: „ Ja slijedim svoga kralja“.
„Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: 'Da možda i vi ne kanite otići?' Odgovori mu Šimun Petar: 'Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ Iv 6,66-68
Bruno Ferrero
