Išla šumom dva druga, a pred njih iskoči medvjed. Jedan se dade u bijeg, uspuza uz drvo i sakri, a drugi ostade na putu. Ništa mu drugo ne preostade nego da se baci na zemlju i pretvara da je mrtav. Medvjed mu priđe i poče ga njušit, a on prestade i disati. Medvjed mu onjuši lice, pomisli da je mrtav i ode.
Kad se medvjed udaljio onaj drugi siđe s drveta i stade se smijati:
- Deder, reci
mi što ti je medvjed šapnuo na uho?
- Rekao mi je da su loši oni ljudi koji u opasnosti napuštaju svoje drugove
(Lav Tolstoj)
