Bilo je to u predbožićnim danima. Posjetio sam starački dom. Nekom starcu, koji je sam stanovao, stigao je poštom prije četvrt sata paket.
Na moje kucanje na vrata nitko se nije odazivao. Pomislio sam, starca je vjerojatno zaokupio božićni paket. Konačno se čovjek odazvao: "Naprijed!" Uđem. Doista, starac je stajao ispred stola na kojem je bio otvoren paket.
Već na prvi pogled vidjelo se da je to bogat paket. Poslala ga je kći, bogata trgovkinja. Bilo je to vrijeme poraća i kod mnogih je ljudi vladala neimaština. Usprkos tomu, u tom je paketu bilo: cigareta, konjaka, vina, topla odjeća - svega što bi se moglo poželjeti.
No, starac je te darove samo tužno gledao. Ni iskrice veselja. "Ali, gospodine Ivane", rekao sam, "kako može lice ostati tužno pred takvim božićnim darovima? Sve su to unutra dobre stvari!" Stari me gospodin pogleda i veli: "Ali, unutra nema ljubavi!"
A onda počne pričati: "Paket su upakirali namještenici. Kći je na jednoj kupljenoj, jeftinoj čestitci ispod već gotovog teksta samo napisala: 'Tvoja kći s mužem.' Inače ništa, bez i jedne osobne želje, najave posjeta ili poziva: dođi provesti Božić s nama!"
Darovi su bili s nalijepljenom cijenom da bi stari otac vidio koliko je za njega potrošeno. Imao je starac pravo: "U paketu nema ljubavi!" I najbogatiji darovi ništa ne vrijede i ne mogu razveseliti ako u njima nema ljubavi.
