OČI MOJE NE MOGU TOGA GLEDATI
(1906.)
U zapisima iz Spomenice i Imovnika župe Delnice za 1906. posebnu pozornost privlači poduži popis svega što je te godine nabavljeno radi opremanja župne crkve Svetog Ivana Krstitelja. Uz tu je listu uredno navedena visina svakog pojedinog ulaganja, a njihov ukupni iznos od 4 162 krune jasno ukazuje da se tadašnji župnik vlč. Antun Rigoni početkom prošlog stoljeća suočio s velikim obnoviteljskim izazovima. Da je tome tako otkrivamo već u prvim recima spomeničkih zapisa iz 1906.: « Svijećnjaci na žrtvenicima su od jednostavnog materijala k tomu već i disformirani i viseće lampe slabe a staklene prizme lustera otpadaju Oči moje ne mogu toga gledati, pa nastojim da i tomu doskočim.»
Za Delnice je 1906. bila godina velikih komunalnih ulaganja, pa je razumljivo da svaki doprinos Delničana za crkvene potrebe, u razdoblju njihovih velikih odricanja, vlč. Rigoni naziva «žrtvom novčanom». Međutim, poticaj župnikovoj ustrajnosti očituje se u činjenici «da prisutni i odsutni župljani darivaju crkvu tako radosno», a opravdanom se pokazuje i njegova procjena kako ga bogatiji Delničani «neće odpraviti iz stana bez obola» .
Zapise delničkog župnika s početka prošlog vijeka dijelom doživljavamo i kao zanimljivo svjedočanstvo o čvrstoj povezanosti iseljenika iz SAD-a sa zavičajnom crkvom: «Amerikanci mi javljaju da sabiraju novac za lustere i javljaju mi da žele imati luster sa 365 svijeća (koliko dana u godini, toliko svijeća). Uzvraćam im da je to nemoguće, jer bi inače luster morao biti ogromnih dimenzija, a k tome, da je teško upaljivati toliko svijeća. Amerikanci uvažavaju moje razloge, jer vide da su temeljiti.»
Temeljit bijaše župnik Rigoni i u svojoj nakani da crkva Svetog Ivana Krstitelja do kraja 1906. zablista novim sjajem. Iz spomeničkih zapisa, koji tijekom godine poprimaju sve vedrije raspoloženje, vidljivo je da župnikova ustrajnost s vremenom daje odlične rezultate, iako je ljevaonici Maksa Samasse iz Ljubljane odaslao uistinu veliku narudžbu. Dvadeset svijećnjaka «od masivnog composition-bronca», tri viseće lampe za vječno svjetlo (za glavni i pobočne oltare), tri lustera za srednju crkvenu lađu… ali nije to sve što crkvi Svetog Ivana Krstitelja neodgodivo treba. Iz Beča je naručen i novi kip Isusa ležećeg u grobu jer onaj stari «ne samo što ne pobuđuje na pobožnost, već upravo je uzrokom da se mnogi mora i nehtijuć nasmijati».
Uređujući crkvu župnik Rigoni vodi računa i o činjenici da su 1906. «Delnice sijelo tolikih oblasti i korporacija» , pa zbog svečanosti koje se u crkvi održavaju, smatra potrebnim crkvene klupe prekriti suknom. Tako se u župnom troškovniku našla i cijena za nabavljenu tkaninu.
U godini 2006., kada se nazire početak obnove oltara crkve Svetog Ivana Krstitelja, dobro je učiniti stoljetni, obljetnički pogled unatrag, zagledati pažljivije u ljepotu i očuvanost niza detalja koji i danas krase crkvenu unutrašnjost, te tako, kao poticaj za budućnost, obnoviti uspomenu na obnoviteljsku ustrajnost župnika Antuna Rigonija.
Nenad Lučić
|
