Sigurno je da su u duši mirni oni u kojima je Krist
(Iz Tumačenja o Ivanovu evanđelju svetoga Ćirila Aleksandrijskoga, biskupa)

Pogledaj kako Krist, prolazeći na čudesan način kroz zatvorena vrata, pokazuje učenicima da je po naravi Bog i da nije drugi doli onaj koji je prije boravio s njima. Otkrivanjem pak tjelesnoga boka i pokazujući tragove čavala očito je dokazao da je uskrisio hram svo­jega tijela koje je visjelo na križu i tako uništio smrt tijela. On je, na­ime, po naravi život, to jest Bog.
No toliko mu je, kako se čini, bilo stalo da nas uvjeri u buduće tjelesno uskrsnuće da je, makar je već za njegovo tijelo došlo vrije­me da se prenese u neizrecivu i nadnaravnu slavu, po božanskome određenju htio da ga pokaže kakvo je ono bilo ranije te se ne bi mi­slilo da sada ima drugo tijelo, a ne ono u kojemu je podnio smrt na križu.
Da, pak, naše oči ne mogu podnijeti slavu svetoga tijela - uz pretpostavku da ju je Krist htio pojasniti prije no što je uzašao Ocu - lako ćes razumjeti ako u pamet dozoveš preobraženje što je negda pokazano svetim učenicima na brdu. Blaženi Matej evanđelist piše da je Krist sa sobom uzeo Petra, Jakova i Ivana, da je uzišao na br­do i pred njima se preobrazio. Lice mu je zasjalo kao munja, odjeća mu je bila kao snijeg. Oni pak nisu mogli podnijeti videnje te su pali licem na zemlju.
Posebnom se, dakle, namjerom Gospodin nas Isus Krist pojavljuje u prijašnjemu liku, a ne u slavi koja mu se duguje i koja dolikuje njegovu preobraženu tijelu. Nije htio da se vjera u uskrsnuće prenese na drugo tijelo, a ne ono što ga uze od svete Djevice i u kojemu - po Pismima - raspet umro. Smrt ima moć jedino nad tijelom te je iz njega i potjerana. Da, naime, nije uskrslo njegovo umrlo tijelo, kako bi bila nadvladana smrt? Ta, kako da prestane vladavina ras­padljivosti ako ne po jednome od razumnih stvorova koje se podložilo smrti? Svakako, ne po kojoj duši ni po kojemu anđelu, pa ni po samoj Božjojriječi. Budući da smrt ima vlast jedino nad onim što se po naravi može raspasti, s pravom je moć uskrsnuća valjalo usmjeriti prema tijelu i tako uništiti tiransku silu same smrti.
Svatko će, tko je pametan, činjenicu da je Gospodin ušao kroz zatvorena vrata ubrojiti među ostala njegova čudesa. On ovim riječima  pozdravlja učenike: »Mir vama!« (Iv 20,19). Sama sebe naziva mirom. Oni u kojima je Krist nazočan, svakako su mirni i spokojni u duši. To je, zacijelo, Pavao želio vjernicima kada kaže: »Nek mir Kristov, koji nadilazi svaki osjećaj, čuva vaša srca i vaše pameti« (Fil 4,7). A Kristov mir, koji nadvisuje svaki osjećaj, nije po Pavlu drugo doli njegov Duh. Tko u njemu ima udio, ispunjen je svakim dobrom.