XIX nedjelja kroz godinu


Kruh koji je
sišao s neba

Kristov nam se govor o njemu kao kruhu otkriva kao ponuda i odgovor na stalnu dilemu o tome gdje i kako susresti Boga. Može ga se susresti ako ga ne zarobljavamo u stalno uspoređivanje s drugima, ako ne idemo kroz život „nosom parajući nebo“ misleći kako na zemlji nije moguće otkriti tragove i znakove Božje prisutnosti. Slika kruha nam upravo to pokazuje i ostvaruje. Kruh se uvijek iznova mijesi, nastaje iz miješanja brašna, kvasca i vode, čini ga malenim, ali bez njega se ne može živjeti. Treba ga uzeti u ruke, mirisati i lomiti. Treba ga dijeliti da bi bio istinskim kruhom. Što se više dijeli, više ga ima.

Naviknuti, iako uz teški trud i muku vlastitih ruku, da pored kruha obilujemo svime do sitosti, često zaboravljamo da je za život neophodno i dovoljno ono malo, a zapravo sve. Kad u životnim trenucima poput Ilije poviknemo „Već mi je svega dosta Gospodine!“ nemojmo tražiti odgovore ondje gdje ga nema. Ne budimo slijepi. Snaga za traženje odgovora i dolaska do cilja Iliji je dana kroz komad kruha i vrč vode. „Okrijepljen tom hranom stigao je do Božje gore Horeb.“ I nama je euharistija hrana koja nam omogućuje da hodimo u ljubavi, kako to Pavao ističe, i da ljubimo Krista spremni na predanje poput njega. Slaveći euharistiju spoznajemo Božju dobrotu i postajemo sposobni da i u nama nestane svake gorčine, srdžbe, gnjeva, vike i hule. Slaveći euharistiju razveseljavamo Duha Svetoga kojim smo opečaćeni za dan otkupljenja.

Željko Tanjić